Stribog Morana
Sa zimom svakom prilazi mi ona*
Da zemlje naše hladno?om zasije
I dok za preporodom njenim ?eznem
Blistave vizije snova i gor?ine
Odvla?e misli moje
U kraljevstvima leda nestajem
Magijom njenom hladnom op?injen
Stazama kro?im zime i samo?e
Koje za mene istkala je
Svojim prstima bijelim
I dok prilazim da poklonim se i kleknem
Pred ledenom kraljicom iz davninam
Sjetan vjetar šapu?e mi glasom njenim
Kroz grane tamnih borova drevnih
Tugu njenu pronosi
Izvan dohvata smrtnika
Njen sveti prijestol stoji
Dva vuka bijela pod nogama njenim
U veli?anstvensti njenom srebrnoj
Opet sastajemo se
„Sa zimom svakom uzimam ruku tvoju
Poleti sa mnom nad planine osame i smrti“
Umiru?i u ljepoti besramnoj
Tvoga daha sle?enog